Djevojka i njena sreća
Riječni duh iza ugla
Bilješka

Na ovim je crtežima moguće sve ono za što slikarev osjećaj u nekom trenutku ocijeni da je moguće. Široki, nemarni, rasipni potezi tušem ili beskrajne, vijugave linije obične ili kemijske olovke, koje slijede nalog ruke stvarnog ili odraslog djeteta (ili možda bilježe žvotne putanje nekih elementarnih čestica koje fizikalni instrumenti još nisu dospjeli registrirati). Nakupine kratkih crtica ili ples čvrstih, dugih grafitnih niti koje površinu papira učas zaodjenu prizorom „svete šume“. Finoća ili jarkost boje, crnilo, smeđilo, srebrno ljeskanje olovke. Mrlje, zastrte površine, prostrane bjeline. Energičnost i nježnost. (...)

Kad je autor jednu skupinu slika iz 1991/1992. nazvao Obitavalište, i kad zatim isti naziv daje ovom mnogo opsežnijem ciklusu crteža, on time kao da i pobliže određuje prirodu te slobode ostvarivane u njegovu sadašnjem djelovanju. Riječ je o afirmaciji konkretnog postojanja, zbiljskog i imaginarnog prostora u kojem se obitava, o smjelosti da se sam svakodnevni život i impulsi koji iz njega proizlaze i što ih pogled, misao i ruka kroz sebe propuštaju, pojme kao umjetnička činjenica vrijedna da je se podijeli sa drugima... Trodimenzionalni kamen ili finim prirodnim kistom slikano fazanovo pero bez otpora se uklapaju u dvodimenzionalni prostor crteža. Nema oštrih granica ni bolnih prijelaza, nema tabua ni nemogućnosti. Nema (ili bar u svijetu slike nema) nepovratnih gubitaka.

Hrvoje Pejaković

Iz predgovora katalogu samostalne izložbe Dražena Trogrlića Crteži 1994–1995 iz ciklusa Obitavališta, Kabinet grafike HAZU, 1995.