Mjesec lije svjetlo
Moreplovac Luka
Na hrvatskim grobljima
Nepoznata noć
Oblaci nad Varaždinom
Olovno vrijeme
Prekinute igre
Pronađeno vrijeme
Raseljavanje
Sjećanje na Željka Sabola
Bilješka

Početkom osamdesetih godina, kada Dražen Trogrlić završava Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu (1983), duh i estetika postmodernizma uvelike su odredili likovnu scenu obnovljenim interesom za tradicionalne medije, tehnike i vrijednosti, željom za otvorenošću i izražajnom sveobuhvatnošću. Takva klima u kojoj su se, nakon askeze kasnog modernizma, odjednom ravnopravno našli mitski i osobni svjetovi, umjetnička baština i kulturno-civilizacijski fenomeni, te jezici slobodnih kombinacija, pokazala se poticajnom posebice u autora korjenite prirodnosti, subjektivnih sklonosti i spontanih reakcija. Sigurnim osloncem na doživljaj u kome se kristalizira živa protočnost stvarnosti, Trogrlić se priklonio mediju slikarstva, legitimnosti imaginacije i ritmu vlastite osjećajnosti. „Krenuo je od elementarnih znakova Prirode da bi u neprestanom pokretu i promjeni, u izmjenjivanju Svjetlosti i Tame i prožimanju temeljnih životnih sadržaja otkrio smisao ljudskog (stvaralačkog) odgovora na izazove sudbine i prolaznosti“(Željko Sabol).

Širokim zamahom geste, dojmljivom energijom kolorističke orkestracije, te vezivnom armaturom naglašena linearizma, već na startu, uspio je izraziti izvornu svježinu poticaja u krajoliku naglašenih ekspresivnih oznaka. Začuđujućom dramaturgijom širokih polja boje, njihovim slaganjima i konfrontacijama, odlučnim rezovima i naglašenim akcentima (Pogled kroz prozor, 1983) otkriva i fiksira snagu, elan i zračeći optimizam svoje slike svijeta.

U potrazi za Prozerpinom (1983) vitalističkom ekspanzijom žutozelene podloge i vrtložnog grafizma, spontanim «sirovimfl konturama sumarnih profilacija i poetskih natuknica, mitski sadržaj izrazio je uvjerljivom snagom plastičke artikulacije. „U svakoj njegovoj slici“, napisat će u to vrijeme Ive Šimat Banov, „zamjetna je ona higijena duha koja ne preuzima a da prethodno ne provjeri narav stvari. Jer sve izvan bića je ništa. Stoga je i njegovo djelo civilizacijski široko, ali usko po dimenzijama jedne osjetljivosti — po posebnosti jednog egzistencijalnog entiteta. Na toj osnovi Trogrlić je zasnovao elementarno-evolutivnu pokretljivost vlastitog plastičkog jezika, razvio dojmljivu zvučnost znakovno-kolorističke melodike i suptilnu prisutnost prirodno- prostornih indikacija (zemlje i neba, dubina i visina) kao orijentire prirodne sredine i značenjskog određenja prizora.

U tjeskobnom ozračju rata nastao je ciklus slika iznimne sublimacijske snage koja će ih učiniti maestralnim reprezentantima vremena sugestivnom organizacijom energetskih polja i vizualnih kratica. Dan velike vatre (1991) posjeduje eksplozivnu dinamiku galaktičkog praska, dok Olovno vrijeme (1991) dominantnoj tami podloge suprotstavlja uvjerljive piktograme nosivih sadržaja. Amorfne nakupine i pravilne tvorbe, gestualne šare i prstenasto/jajolike ljušture elementi su jezika neiscrpnih mogućnosti sposobnih da fiksiraju i pokrenu prizor. Memorijalna slika Na hrvatskim grobljima (1991) rasutim obiljem znakova zatečene katastrofe na svijetloj i izbrazdanoj podlozi — jedinstvena je sposobnošću da svaki znak okrene svome predmetu/ osnovi, dok Prekinute igre (1991/92) lebdećim, fantomatskim formacijama, bez gravitacijskog oslonca, sugestivno izražavaju snomoricu stvarnosti. Dodajmo im i rekvijemsku impostaciju slike Sjećanje na Željka Sabola (1992), potresnu invenciju zaleđena krika u hladnom ozračju nepokretnog prizora, kao neizbrisiv kadar sjećanja. Dijalektička dinamika Trogrlićeva jezika uvijek je okrenuta trajnim uporištima koja omogućavaju pozitivnu sublimaciju i najtragičnijeg iskustva, gotovo kozmičku razinu njegova razumijevanja. To nam potvrđuju slike Pronađeno vrijeme (1992), smirujuća premisa lakih, plutajućih, biomorfnih derivacija i zavodljiva sugestija Iznenadne tišine (1992), u kojoj sve oblike i znakove prizora prožima osjećaj mira i slavljeničkog ushita. Bogatstvo suptilno umreženih rezonancija otkrivamo u slici Kišno razdoblje (1992) nesavladive dinamike bujanja u magmi vlažna humusa i tajanstvene prisutnosti vitalnih oblika, jednako kao i u svježini kontrapunktne dispozicije informelnog/ gestualnog gustiša i lebdećih formi slike Što se ovdje zbiva? (1993).

Mladenka Šolman