Oblici pamćenja
U izložbu su uključena i dva ranija reljefa: Razgovor s precima (1991) superiorne kristalizacije ovoidnih znakova i Mali noćni razgovori (1992/93) lapidarnoga i mekoga rukopisa koji oživljava površinu gipkim ritmom svemirske rezonancije, kao formativno zreli počeci.
Sklonost primarnom i redukciji iskušana i potvrđena u reljefima/crtežima sredinom devedesetih godina, dovela je do optimalne koncentracije umjetnikovu gestu, izoštrila dispoziciju i registar oblikovno-strukturalnih mogućnosti. Zimska noć u planini (1996/97) i Vrijeme punog mjeseca (1997) elementarnom jasnoćom ureza i eruptivnom snagom kratera, kao iskonskim biljezima forme/reljefa, snažno komuniciraju s prirodnim silama i egzistencijalnim stanjima. Majstorska obrada materijala, linearna preciznost ureza i sugestivna gradacija nivoa kakvu pokazuju Oblaci nad gradom i Igra u istočnom dijelu grada (1997/98) dosegli su sublimacijsku vrsnoću idealne projekcije i postali odlikom kiparskoga jezika minimalističkih, racionalizirajućih atributa direktna, neposredna učinka.
U slobodno stojećim formama Trogrlić prelazi isti put: od Vrtlareva duha (1993) u kojemu akcentom loma određuje komemorativan znak čija energija aktivno djeluje u prostoru, do konstruktivnih oblika primarne energije u kojima jasnoća i redukcija upućuju bitnomu i stimuliraju polje dalekosežnih rasprostiranja. Naglašena jednostavnost, oštrina formalnih rezova, kontrast glatkoće i hrapavosti i duhovno/emocionalna gravitacija posjeduju identifikacijski status; markacijske su točke prostora, „opipljiva istina“ umjetnikova doživljaja svijeta.
Naglašavajući totemsku auru Velikog mudraca (1993) i megalitsku impresivnost Šumskog staništa (1993), orijentacijsko određenje vertikale Sjeverni dio grada (1997), jednako kao i enigmatičnost oblika s linearno-točkastim obilježjima u radovima Granitni grad i Usamljeni grad (1997) — Trogrlić preciznošću i jasnoćom dispozicije otvara dojmljivu dimenziju daljine i vremenske dubine. Tako u skulpturi Sretan dio grada (2001/02) jednostavnom cilindričnom strukturom labirintičkoga prolaza naglašava misterij prirodnog i urbanog krajolika, a napetošću lučne forme u Hvataču svjetla (2002) postiže savršenstvo fiktivne funkcije. Sveobuhvatnu rezonanciju prolaznosti sugestivno je izrazio monumentalnošću okrnjenoga stupa Kad se ćuti u vjetru visina (2002).
Forme kao reprezentativni znakovi civilizacijskoga ili kulturnoga ambijenta plijene suglasjem konfiguracije i odjekom „priče/simbola“ usidrene u rasporedu i tijelu djela. U tom smislu primjerne su Trogrlićeve platforme/gradovi: Sjećanje na Tikal, Grad blistav sred jutarnjih poljubaca i Svaku ti večer pričam grade (2001/02) izbalansiranih površinsko-prostornih točaka i snažne regulacijske dinamike koja ih čini uvjerljivim propozicijama vezanih sadržaja u kojima svaki segment odgovara nekom drugom, formulirajući oblike dubokih korijena i antipacijskoga duha. Hipnotička energija spomenutih platformi neprestano oscilira između evociranja prošlosti i projekcije budućnosti, propadanja i obnavljanja. Tako Zabranjeni grad (2002) plijeni blici tajanstvenom izolacijom mjesta i funkcionalnom cjelovitošću zatvorenoga sistema. Energija forme, strogi raspored i kompaktnost cjeline čine ga otkrićem nepoznatoga, zvjezdanom osmatračnicom kao i mjestom memorije. U tom segmentu Trogrlićeva kiparstva kao da su se stekle sve vrline prethodnih nastojanja. Elementarni, arhajski kompleks kao i plastički obrasci suvremenosti našli su se ujedinjeni u sinteznoj jednostavnosti prostornih platformi iznenađujućih imaginarnih uvida i kozmičkoga uporišta.
U nadindividualnom ritmu Trogrlić je potvrdio kozmički princip, a u težini i miru materijala oživio najdublja sjećanja. Tektonika mase skuplja, drži na okupu i vlada prostorom snagom „jednostavne, osjetilne, kamene egzistencije“ kao tvorevina dugog trajanja, približavajući se u nekim radovima poput onih Ispod tamne noći labirint (2001) i Izgubljeni svijet (2001/02) „inventaru“ same prirode, oblikovnoj geografiji iskona.
Mladenka Šolman
Iz predgovora katalogu izložbe Dražen Trogrlić – skulptura u kamenu, Gliptoteka HAZU, 2004.