Početkom osamdesetih godina, kada Dražen Trogrlić završava Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu (1983), duh i estetika postmodernizma uvelike su odredili likovnu scenu obnovljenim interesom za tradicionalne medije, tehnike i vrijednosti, željom za otvorenošću i izražajnom sveobuhvatnošću. Takva klima u kojoj su se, nakon askeze kasnog modernizma, odjednom ravnopravno našli mitski i osobni svjetovi, umjetnička baština i kulturno-civilizacijski fenomeni, te jezici slobodnih kombinacija, pokazala se poticajnom posebice u autora korjenite prirodnosti, subjektivnih sklonosti i spontanih reakcija. Sigurnim osloncem na doživljaj u kome se kristalizira živa protočnost stvarnosti, Trogrlić se priklonio mediju slikarstva, legitimnosti imaginacije i ritmu vlastite osjećajnosti. „Krenuo je od elementarnih znakova Prirode da bi u neprestanom pokretu i promjeni, u izmjenjivanju Svjetlosti i Tame i prožimanju temeljnih životnih sadržaja otkrio smisao ljudskog (stvaralačkog) odgovora na izazove sudbine i prolaznosti“(Željko Sabol).
Širokim zamahom geste, dojmljivom energijom kolorističke orkestracije, te vezivnom armaturom naglašena linearizma, već na startu, uspio je izraziti izvornu svježinu poticaja u krajoliku naglašenih ekspresivnih oznaka. Začuđujućom dramaturgijom širokih polja boje, njihovim slaganjima i konfrontacijama, odlučnim rezovima i naglašenim akcentima (Pogled kroz prozor, 1983) otkriva i fiksira snagu, elan i zračeći optimizam svoje slike svijeta.
U potrazi za Prozerpinom (1983) vitalističkom ekspanzijom žutozelene podloge i vrtložnog grafizma, spontanim «sirovimfl konturama sumarnih profilacija i poetskih natuknica, mitski sadržaj izrazio je uvjerljivom snagom plastičke artikulacije. „U svakoj njegovoj slici“, napisat će u to vrijeme Ive Šimat Banov, „zamjetna je ona higijena duha koja ne preuzima a da prethodno ne provjeri narav stvari. Jer sve izvan bića je ništa. Stoga je i njegovo djelo civilizacijski široko, ali usko po dimenzijama jedne osjetljivosti — po posebnosti jednog egzistencijalnog entiteta. Na toj osnovi Trogrlić je zasnovao elementarno-evolutivnu pokretljivost vlastitog plastičkog jezika, razvio dojmljivu zvučnost znakovno-kolorističke melodike i suptilnu prisutnost prirodno- prostornih indikacija (zemlje i neba, dubina i visina) kao orijentire prirodne sredine i značenjskog određenja prizora.
U tjeskobnom ozračju rata nastao je ciklus slika iznimne sublimacijske snage koja će ih učiniti maestralnim reprezentantima vremena sugestivnom organizacijom energetskih polja i vizualnih kratica. Dan velike vatre (1991) posjeduje eksplozivnu dinamiku galaktičkog praska, dok Olovno vrijeme (1991) dominantnoj tami podloge suprotstavlja uvjerljive piktograme nosivih sadržaja. Amorfne nakupine i pravilne tvorbe, gestualne šare i prstenasto/jajolike ljušture elementi su jezika neiscrpnih mogućnosti sposobnih da fiksiraju i pokrenu prizor. Memorijalna slika Na hrvatskim grobljima (1991) rasutim obiljem znakova zatečene katastrofe na svijetloj i izbrazdanoj podlozi — jedinstvena je sposobnošću da svaki znak okrene svome predmetu/ osnovi, dok Prekinute igre (1991/92) lebdećim, fantomatskim formacijama, bez gravitacijskog oslonca, sugestivno izražavaju snomoricu stvarnosti. Dodajmo im i rekvijemsku impostaciju slike Sjećanje na Željka Sabola (1992), potresnu invenciju zaleđena krika u hladnom ozračju nepokretnog prizora, kao neizbrisiv kadar sjećanja. Dijalektička dinamika Trogrlićeva jezika uvijek je okrenuta trajnim uporištima koja omogućavaju pozitivnu sublimaciju i najtragičnijeg iskustva, gotovo kozmičku razinu njegova razumijevanja. To nam potvrđuju slike Pronađeno vrijeme (1992), smirujuća premisa lakih, plutajućih, biomorfnih derivacija i zavodljiva sugestija Iznenadne tišine (1992), u kojoj sve oblike i znakove prizora prožima osjećaj mira i slavljeničkog ushita. Bogatstvo suptilno umreženih rezonancija otkrivamo u slici Kišno razdoblje (1992) nesavladive dinamike bujanja u magmi vlažna humusa i tajanstvene prisutnosti vitalnih oblika, jednako kao i u svježini kontrapunktne dispozicije informelnog/ gestualnog gustiša i lebdećih formi slike Što se ovdje zbiva? (1993).
Mladenka Šolman